vidim?
oči nebrojene. nepoznate. daleke, duboke, neprobojne. naše jedine.
koje se uključe pri rođenju i koje do smrti ne gasimo na licima i ispod kojih gledamo voljene i nevoljene. u kojima nemušto skrivamo nagost duše. u kojima loše skrivamo prave boje zastava. naših svakodnevnih.
razroke, urokljive, staklene oči. bolne i ismijane drugačije oči.
u istom fokusu pronađene različite oči.
istina?
laži sveprisutne. neophodne. višeslojne, besmislene, nepotrebne. naše svagdašnje.
koje su rodile pa ubile junake iz djetinjstva i koje do smrti nosimo prišivene na ustima i slušamo u riječima voljenih i nevoljenih. iza kojih nemušto skrivamo nagost istine. iza kojih dobro skrivamo spoznaju o istini. nekoj nedostižnoj.
teške, zahtjevne, komplicirane laži. bolne i ismijane prozirne laži.
nerazmrsivim nitima povezane bezbrojne laži.
maskembal
krinke bezbrojne. neizbježne. višeslojne, besmislene, prozirne. naše svagdašnje.
koje su nas prve dočekale na izlasku iz djetinjstva i koje do smrti nosimo prišivene na dušama i gledamo na licima voljenih i nevoljenih. iza kojih nemušto skrivamo nagost bijede. iza kojih dobro skrivamo spoznaju o bijedi. našoj svakidašnjoj.
teške, zahtjevne, komplicirane krinke. bolne i ismijane neshvaćene krinke.
glavom kroz zid slomljene krinke.
krvavo
krvca rumena. crvena. masna, gusta, sjajna krvca. naša svagdašnja.
koja nas je prva pomazala rođenjem u krvavo putovanje kroz krvavi kraj u krvavu vječnost. koja natapa zemlju proljevana za komad krvavog kruha našeg svagdašnjeg. proljevana za kruh i bez smisla i razloga tisućljećima, iz rana slučajnih ili namjernih. naših svakidašnjih.
sveta, jedina, topla krv. zgrušana i smrdljiva odlutala krv.
odsjaj na lokvi obećava mir.
ljubavna priča
et je m'en vais
au vent mauvais
qui m'emporte
deça, dela,
pareil a la
feuille morte...
ljeto je potpisalo kapitulaciju i na odlasku još jednom bacilo pogled na usamljeno stablo u gradskom parku, oskudno odjeveno i napadno našminkano poput ocvale i umorne bivše ljepotice na balu. nekoliko se najupornijih listića još grčevito držalo roditeljskih grana a ostali su ih čekali na tlu ležeći ili, zagolicani vjetrom, poskakujući po pločniku kao mlada ždrebad.
varijable su se same ukidale kako je kopnio dan i večer na klupi sve se uvjerljivije činila kao posve prirodan odabir. sjeo je čvrsto umotan u iskrzani kaput satkan od briga i stao se grijati pod njegovom težinom. nitko više ne mari za starog ciganina s violinom. nitko nikad niti nije.
nitko osim lize.
- marš, čergaru, oca ti jebem bezobraznog, ti ćeš svojim prljavim šapetinama moju lijepu kćer dirati, kopile šugavo! - još ga čuje ponekad, i još vidi njezino prestravljeno lice, tako nepremostivo bijelo... prošao bi život s njom kao što je prošao i bez nje, znao je, ali možda bi violina u njezinoj blizini uspjela odsvirati čardaš a da ne utone u uvijek isti mol...
gravitacija je postala prevelik izazov a klupa je bila dovoljno dugačka... jedan se list, precizno poput padobranca-šampiona, nečujno spustio na kaput točno tamo gdje djeca misle da se nalazi duša... nije ga osjetio.
- liza... bi li manje boljelo kad bih znao da je i tebe boljelo? kad bih znao da me nisi posve zaboravila...
rupčić u džepu kaputa počeo ga je peći kao da gori pa je posegnuo za njim da požar ugasi suzama. pod prstima mu se ispriječio suhi list na kome su gusjenice kaligrafski ispisale inicijal... suze su se povukle kao horde zla pred vratima raja, srce je nekoliko puta zakucalo bučno kao nestrpljivi poštar a onda otišlo kucati negdje gdje mu se možda i otvore vrata.
iz klonule ruke list je mekano sletio među braću na pločniku.
dnevnik starog kamena
jutro
siv sam i star. tu sam dugo i bit ću još dugo. vrijeme me milosrdno udara morem i vjetrovima i nogama jutarnjih šetača, turista izdaleka, ribara očajnika, pijanih mladih, barba mate i slučajnih namjernika koji dolaze gledati sunce. mene nitko ne gleda. samo me gaze.
bio sam velik. davno sam bio dio velikog. bio sam na visokom. bilo mi je vruće i suho i galebovi su srali po meni. onda me nešto slomilo. odlomilo. i pao sam. pa sam još dugo padao; val me pomeo i dodao drugom i vjekovima su me centrifugirali. jednom me netko uzeo i lupao mnome po nečemu smrdljivom, ljigavom i tvrdom istovremeno. sjećam se i da me jednom nešto podiglo visoko pa sam letio daleko pa udarao više puta po vodi prije nego sam potonuo. pa opet valovi i noge i ruke i rakovi, trave, valovi, svakakve kreature morske, valovi... i sad sam tu gdje jesam.
večer
mala me ruka podigla iz plićaka, stavila me prvo u mekani mrak a poslije dugo špricala vodom koja je bila drugačija, topla i klizava i gorka a onda me još nečim grubim grebla posvuda.
na suhom sam. u nečemu tvrdom kroz šta vidim čudnovatu unutrašnjost kocke načičkane... ne znam šta je sve to. uostalom, dobro je jer i barba mate je u ovoj kocki a njega volim gledati davno prije onog barba.
noć
ne uspijevam shvatiti: kocka se odjednom ispuhala, stijenke sa svim onim čime-već su se rastrgale i razbile i urušile, i moj nevidljivi tvrdi ležaj je pao i razlomio se i ležim na krhotinama. ne znam za ovakva tvrda gibanja.
jutro
neko vrijeme je sve tiho i mračno i ne raspoznajem ništa. osjetim nešto vlažno i meko s jedne strane, suho kao pijesak s druge, šiljato ispod i točkasto područje gdje možda upire zrak. slušam i čekam. imam vremena sve shvatiti.
zmajkotine
- i reko mi je on kak on živi oduvjek i ja pito kak i on mi reko kak.
dječurlija stoji razbacana po ledini i sluša u tišini.
- majko-zmajko! - začu se odjednom odnekud.
- majko-zmajko! majko-zmajko! - prihvatio čopor.
stropoštnuo se mrak s visina. negdje gori neka svijeća ili lampa upljuvana muhama iskrivljena nad drvenom ogradom. šuti selo, samo mali marko pod tvrdom bratovom rukom jauče.
- skitnico jedna i bitango! sa zmajevima divani a krava se sva napuhala! jel te zato hranim, izrode nevaljali?
prošlo ljeto. nitko se više ne čudi majku što priča sa zmajem. vrtili glavama dok im nije dosadilo i dok kod matića nije buknuo požar u štali jer je marta ostavila svijeću... majko je otišao sa zadnjom rodom a prvi mu je mraz dočekao brata gdje lunja po brdima i zove ga da se vrati jer i krava se već otelila i napravio mu je krevet od onih greda što mu je mata dao i pravit će bazlamaču s pekmezom od šljiva...
tice
mirko
zaproljećalo pa se plava uvukla između zbijenih krovova pseudoarhitekturom opterećene fizionomije beznačajnošću opterećenog grada i izvukla na terasu besmislom Opterećenu s mirkom u okovima zvanim krletka. kričava nijansa žute dobro je, jako dobro, izledala kružeći po plavom.
aaaaaa
našao je polumrtvu lastavicu koju je neki uredni susjed ostrugao zajedno s gnijezdom i dok ju je pokušavao oživjeti muhama i vodom, govorio je aaaaaa. par tjedana kasnije aaaaaa je odletjela s prozora pa se vratila i nešto prožvrndljala. mama je poslije svima pričala da je pao godinu na faksu jer je cijelo ljeto hvatao muhe.
kokoši
djeca profesora i odvjetnika odrastaju u skrovitim džunglama gradilišta brzorastućeg kvarta a vikendom kod babe na selu bacaju kokoši sa sjenika, tavana i balkona. baba se čudi kako koke lome noge dok kuha juhu.
one
pletu nose njišu rezbare listaju sade bojaju drže pišu bruse crtaju dirigiraju vezu režu češljaju miješaju šiju kucaju beru podstavljaju grade ruše krste griju pile kreče zakucavaju grebu lašte sviraju kipare tresu namještaju drhte grle plešu skupljaju šire buše prostiru gule čupaju pecaju necaju mrve peru raznose prinose prostiru lakiraju zavrću oblikuju pružaju mijese ribaju šamaraju mašu pale plešu bodu škakljaju stišću šminkaju oblače navlače izvlače kolju prepliću dotiču titraju pucaju obuhvaćaju vuku vade dižu skidaju otvaraju zatvaraju tipkaju stežu štipkaju pridržavaju umeću bacaju deru okreću sjeckaju spuštaju svrbe poliraju toče drobe uzimaju gužvaju čijaju umeću lotaju brišu zabijaju pokazuju glade podižu slikaju premještaju prebiru guše presvlače kopaju potkivaju timare podrezuju gule muzu veslaju tetoviraju vežu uzmiču mole gnječe razvlače
bole
kroz prozor u svijet...
vidim krovove, nove crvene pod kojima žive novi ljudi s novim licima i starim snovima i stare sive pod kojima žive stari ljudi sa starim licima i novim snovima; vidim krovove s dimnjacima iz kojih suklja dim izgorenog drveća čije lišće su proždirale gusjenice u očajnom nastojanju da postanu leptiri i dimnjacima iz kojih nema dima već dugo jer rastu iz krovova pod kojima već dugo nitko ne raste; vidim korovove nad prozorima iza kojih očevi tuku djecu i prozorima iza kojih djeca tuku očeve; krovove pod kojima su tavani koji skrivaju prašnjave ostatke bivših zaboravljenih života i krovove pod kojima su podrumi u kojima očajnici stvaraju buduće bivše zaboravljene živote.
quercus petraea
tko zna otkad je tamo...
- moj did špiro se jednom obnoć vraćo iz komšiluka di su pekli rakiju pa udrio glavu u onaj rast tamo na ledini, vaku je rupu imo... - mljacka baba anka kroz bezube čeljusti...
- ujmeoca isina iduva svetog, eno dica pokopala onu šugavu mačketinu pod ono drvo pa joj i križ zabili u humak, da nas bog dragi sačuva i blažena majka božja... - krstile se i snahe i kume...
- antooooo, oj, antoooo, nemoj pod drvo, grom će te! - vikala je mater sinu...
- pio je, pobro moj, šljivu za doručak, lozu za ručak i vino za večeru, moto je škiju u listove iz biblije ( jer ti su najtanji, pobro moj!) i pušio povazdan, cijeli je život jeo samo puru i krompir, a opet, samo je valda ono drvo nakupilo više ljeta od njega, kažem ti, tako je dugo živio...
- udali mu majdu za onog bogatuna pa se jadan eno na ono drvo objesio - pričalo je selo o ivi barićevom. - kršteno čeljade pa takav grij na dušu navuć - zgražali se prvednici. a majda u sumrak preko polja, pa stručak jorgovana na zemlju, pa svetom vodom škropi čvornato stablo...
vidjelo je drvo i kmetove s motikama, i seljake s volovima i plugovima, i poljoprivrednike s penzijama i traktorima; sklanjali mu se od ljetnog pljuska pod otežalom krošnjom, dječurlija mu visila s grana ko zrele jabuke, vrzli kolo oko njega nakon dobre žetve, rezali mu grane kad je stisla zima i neimaština...
i još je tamo. nagnut ko pripite lole pred birtijom sjećanjima natapa godove.
nepodnošljiva lakoća postojanja
mislim
dakle
jesam
?
cvjetna filozofija
pokraj četverokatnice na livadici izgaženoj velikim cipelama užurbanih odraslih i malim dupetima bežbrižnih klinaca zabavljenih svojim svjetovima, leži sitna i bijela i načeta izgaženošću oko sebe. jutro je i nije tako neobično da se u malom gradu iza četverokatnice dogodi jedan od onih trenutaka kad nema nigdje nikoga i kad se čovjeku učini da je sam na svijetu dok ide negdje gdje zapravo i ne mora ići.
i tad stane na tratinčicu, jer čovjek danas ne pazi previše kamo staje i ne gleda gdje su tratinčice da ne bi stao na njih. u tišini koja je bila tako gusta da se njome moglo graditi još četverokatnica, čuje ju kako govori:
- jesssam...
i mada to tako napisano, izgovoreno zvuči kao siktanje, s-ovi su zvučali kao nekakvo šaptanje sastavljeno od dugih č-ova, t-ova, š-ova i lj-ova...
sagne se pa ju priupita:
- jesi li?
a ona odčtljuše:
- ne znam i ne marim...
jesam dok me ne bude.
- a onda?
- ne marim...